Još jedan krug se izvrtio i stiglo nam je novo, šareno, toplo ljeto. Ono koje dovode asfalt do pregrijavanja i odgovornost okači mačku o rep, a sve što mi želimo je bježati na more. Jer tamo se dani svode na ispijanje šarenih koktela i hipnotizirano promatranje svega oko nas: točkica, prugica, uzoraka, valova, zalazaka sunca, kuglica sladoleda…
Stvarni život stavljamo na stranu jer ljeto ne zna što su svakodnevni problemi, osobne drame i sva ostala pitanja ozbiljnih mjeseci. Samo smo s glavom koja nigdje ne juri i želi da sve ovo što duže traje.
Meni se na more bježi još od početka lipnja, stalno iščekujem dan kada ću spakirati kofere i otići baš u te dimenzije koje ne poznaju za rokove, objave, sastanke i to-do liste… Zapravo ako uzmem u obzir da sam s izradom tanjura krenuo početkom svibnja tada je moja žudnja očito još duža. I upravo iz želje za godišnjim je nastao ovaj stol, gdje je cilj bio vidjeti i osjetiti more usred uzavrelog asfalta.
Kao što nas valovi tjeraju da se prepustimo, s istom namjerom je taj motiv prenesen i na tanjure. Jer ljetne večeri su stvorene za slavlje života i uživanje. Dok je cijela kulisa stola metafora vraćanja na sigurno jer koliko god da su naši brodovi raspršeni, vođeni svjetlom oni uvijek nađu svoju sigurnu luku. Vidjeti skrivenu ljepotu u običnim stvarima, svakodnevno, i stolom usred Zagreba biti dio mora. Jer sve je moguće!
Hvala na uspomeni! Svima.
M.
