Kada pomislim na potpuni osjećaj bezbrižnosti često se sjetim mirisa zlatnog, svježe ispečenog pohanog kruha. I to onog iz djetinjstva, onog koji se usprkos kronološkom ljetu probija kroz rosu i prvu maglu ličkog jutra, tek iza zore. Pomislim tada i na sigurnost i osjećaj svoga, na ljeta koja sam proveo na farmi kod babe i dida.
Svaki dan se ustajalo rano, krave su se muzle i iza toga se nosilo predati mlijeko. Stajalište uz stari hrast je bilo početak u novi dana, iako sam po količini obaveza i obavljenih stvari imao osjećaj kako se i prije tog trenutka odvio jedan pravi mali dan.
Rijetko kad se doručak pripremao prije toga, osim ako po srijedi nije bio pohani kruh. Tada bi žlica uronila u veliku staklenu teglu i zagrabila, onako junački, po par žlica masti. Tek tupi zvuk pilice koja se odupire o kruh i trajbanje narančasto-žutih jaja bi mi dali naslutiti o čemu se radi.
Širom otvorenih očiju bih promatrao sve; njene suhe, namreškane ruke koje pomalo nemarno, a tako vješto pripremaju sve. Zveckaj čelika o keramiku i onaj “pljas” uz brzo okretanje kruha, pa u mili sekundi cvrčanje masti i njene ruke koje su već dohvatile krpu i više ju stisle nego što su prstima prošle kroz nju.
I dok bi u kutu pokraj peći opčinjen mirisom prženog kruha, širom pružao ruke iščekujući svoj komad, cijelo vrijeme sam maštao kako ću jednog dana tako spretno baratati velikim nožem i kuhinjom. Umusan i s koricom uvaljanom u kristal šećer bio bi u niskom startu za predati mlijeko, dok bi ona brzinski drugi kraj mašću natopljene salvete prebacila preko svega i ostavila za poslije.
Miris pohanog kruha ; onog zlatnog, svježe ispečenog pohanog kruha, onog koji se usprkos kronološkom ljetu probija kroz rosu i prvu maglu ličkog jutra, tek iza zore ; mi je tako duboko i živo urezan u sjećanje i danas mi je to ultimativna asocijacija na odmor, bezbrižnost i doručak.
Širom otvorenih očiju promatram sve i širom otvorim oči kad u nečemu što radim pronađem nju. Jer ni sam ne radim puno drugačije nego ona tada, vječno stiskam i gužvam neke ručnike, i obavezno pokrijem sve što ostavljam za poslije jer “nikad sinko ne znaš što podne nosi”.
Mojoj babi Iki,
M.
Sadržaj nastao u suradnji s Ola’la
