Već dugo vremena razmišljam o životu na selu, o nečemu samoodrživom, možda biodinamičkom… ili barem s kokama koje slobodno šeću vrtom. Pratim Amerikance, Turke, Nijemci Skandinavce – i svi oni kao da žive živote o kojem ja sanjam. Renoviraju ili grade pomoćne objekte, sade vrtove i slikaju tanjure s hranom koju su sami uzgojili. San!
Odlučio sam potražiti slobodne koke, jer ako trenutno nisam u fazi gdje ostavljam sve i selim se na selo barem mogu jesti jaja sretnih koka. Onih koje imaju obilje zelene trave, pijeska, zemlje i svih ostalih stvari koje se nalaze u zemlji. Mada dobro znam kako potraga neće dugo trajati, dovoljno mi je otići doma u Liku kod nekoga od ljudi koje poznajem cijeli život. Njihove koke žive tako, zapravo njihove koke uživaju. Uživaju u blagodatima prirode, kljucajući prirodnu hranu koja ih okružuje (zob, ječam, kukuruz). Zbog takvog načina uzgoja – što je dokazano – jaja iz slobodnih koka imaju vrlo kvalitetan nutritivni sastav. Točnije, sadrže više omega-3 masnih kiselina od onih koje nesu kokice u skučenim kavezima ili iz ograničenog podnog uzgoja.
I zbilja je bilo dovoljno otići u Liku, a odmah po dolasku je uslijedio šok. Ta jaja su bijela, plava, puder roza, zelena – ličke koke su krenule nositi šarena jaja. Nakon početnog šoka objasnili su mi kako nije u pitanju nikakva magija, jednostavno je do rase kokoši. Boja kokošjih jaja mahom je određena genetskim karakteristikama, a tzv. brkate koke nose šarena jaja. Spoj je to američkih, francuskih i domaćih primjeraka.
S nekoliko kutija se vraćam u Zagreb, u vožnji razmišljam kako se svi u ovim danima uoči Uskrsa trudimo osmisliti načine kako što ljepše bojati jaja za blagdanski stol. Shvaćam kako mi uz ova jaja bojanje uopće ne treba. Znam da baš zbog njih ova Uskrsna priča treba biti inspirirana prirodom – topla, jednostavna i natural. Odmah i bež tanjuri koje radim zadnjih mjesec dana dobivaju svrhu, i ptičice dobivaju smisao, napokon su spremne za let.
Prava smisao blagdana su ljudi, zajedništvo i okupljanje oko stola. Odlučujem kako ovaj stol treba biti zahvala ljudima koji su kroz proteklo vrijeme uz mene i jer su podrška kad se temelji poljuljaju. Znam da sve treba slikati Marija Laća i kako to trebamo snimati kod Lidije Tomas Matijević doma, one vide stvari onako kako ih i ja vidim, one me iznova tjeraju naprijed.
I tako nastaje ovaj stol, materijali koji prevladavaju su prirodni, drvo, lan, pamuk, grančice maslina i Cvit happens vijenci. Boje su prirodne i pastelne: boja drveta, siva te boja starog papira. (Čak i nekoliko jaja pobojanih listovima ljubičastog kupusa pogađaju ton.) Htjeli smo da bude jednostavno i da jaja sretnih koka dođu do izražaja, da budu centar.
Promatram ih sve i shvaćam koliko nam malo treba da smo sretni. Kako je prekrasno što svi razvijamo svoje talente, uživamo u onome što jesmo i iznova otkrivamo nove interese. U tom trenutku jaja sretnih koka mi postaju neprocjenjiva, ona su sve nas okupila oko ovog stola.
I pišem vam ovo jer želim da vjerujete u sebe i u sve što radite. Jer tada možete sve: i napraviti svoje tanjure, pofarbati zid, složiti vijenac i raditi fotke koje oduzimaju dah… Ali najviše od svega pišem sve ovo jer želim da osvijestite kakve ljude imate oko sebe. I kako su ljudi sve, ta vaša zajednica i malo pleme koje vam upotpunjava svakondevicu. Jer tek skupa možete sve i pomaknuti planine ako treba. Samo zato što ima još ljudi koji vide Svijet onako kako ja vidim.
Hvala vam sretne koke, Cvit, Lili i Marija!
M.
Lokacija snimanja: stan obitelji Tomas Matijević
